tabulae ceratae [ta'bule cera:'te] (lat.: povoštene tablice), u antičkom Rimu, kvadratne obrubljene pločice od drva (iznimno i od bjelokosti), prevučene voskom, koje su služile za pisanje. Izumili su ih vjerojatno Grci (prije X. st. pr. Kr.), potom preuzeli Etruščani, koji su ih prenijeli Rimljanima, a preko njih su se raširile prostorom Rimskoga Carstva. Po ohlađenom vosku pisalo se stilusom, oštrom metalnom pisaljkom, a plosnatim krajem stilusa mogao se tekst izbrisati i uglađena pločica (tabula rasa) ponovno upotrijebiti. Služile su učenicima, za književne koncepte, pisma, račune, ugovore i dr. (skupi papirus i pergament rabili su se samo za djela visoke vrijednosti). Više tablica spajalo se po potrebi kožnom vrpcom (diptih, triptih…); svežanj pločica nazivao se codex. Rabile su se u svakidašnjem životu tijekom cijeloga srednjovjekovlja, a ponegdje, u školama, sve do XVIII. st.